Moj djed Franjo Rejc život je proveo u Bosni. Kao visoki željezničarski činovnik selio se od stanice do stanice, sve dok, nekoliko godina pred Drugi svjetski rat, nije došao u Sarajevo i zaposlio se u Direkciji željeznica, sa zvanjem konstruktora reda vožnje. Kada sam u jednome proznom tekstu prvi put spomenuo djeda koji radi kao konstruktor reda vožnje, kritičari su odreda to doživjeli kao moju postmodernističku posvetu Danilu Kišu, čiji je romaneskni, ali i stvarni otac također bio konstruktor reda vožnje. Međutim, meni ta činjenica nije bila ni na kraj pameti. Život svoga djeda nisam uspoređivao sa životima književnih junaka. Ali mi se svejedno svidjela kritičarska primjedba. Tko god bi me poslije pitao je li lik djeda, konstruktora reda vožnje, posveta Danilu Kišu, lagao bih da jest. Napokon, možda zaista i jest. Možda je stvarni život moga pokojnog djeda Franje Rejca bio palimpsest nekoga Kišovog napisanog ili nenapisanog romana. I možda i mi ostali živimo živote nekih budućih ili prošlih književnih likova.

Ali postoji nešto što stvarno povezuje Kišova oca i mog djeda: to je dugovječni kakanijski car i kralj Franjo Josip Prvi. Pod njegovom su dobrom upravom sagrađene pruge uz koje su obojica radili svoj vrlo odgovorni posao. Posao konstruktora reda vožnje je da na takav način rasporedi kretanje vlakova da se nikada dvije kompozicije ne nađu na otvorenoj pruzi, jureći jedna prema drugoj. Njegov posao je da u budućnosti predvidi i izbjegne sve nesreće i sudare.

Od tog proljeća kada je, kao već iskusni željezničar, došao u Sarajevo da projektira red vožnje, pa sve do kraja života, moj djed je strepio pred željezničkim nesrećama koje su se događale na teritoriju koji je obuhvaćala Direkcija željeznica Bosne i Hercegovine. Svejedno tko bi za nesreću bio kriv, pijani mašinovođa, pokvareni semafor, loše održavane tračnice ili prirodna nepogoda, oluja, zemljotres, požar, on je duboko u sebi vjerovao da bi sve, ipak, bilo drukčije, žrtve bi bile izbjegnute ili bi ih bilo manje, samo da je bolje isplanirao dolaske i odlaske lokalnih, regionalnih i međunarodnih, putničkih i teretnih vlakova. Mreža uskotračnih i normalnih kolosijeka i pruga pretvorila se tako u mrežu njegovoga nervnog sistema. Ali kako su pruge za koje je on bio odgovoran bile dio šire željezničke strukture, najvećim dijelom projektirane i sagrađene u austrougarska vremena, on je svoj red vožnje izračunavao i postavljao u skladu sa svim drugim redovima vožnje, od Baltika i mitske Galicije, Krakovskoga vojvodstva, Ukrajine i Rumunjske, pa preko Madžarske i Vojvodine, sve do Austrije i zajedničke prijestolnice Beča. Svaka nesreća koja bi se na tom prostoru dogodila, bila je dio njegove odgovornosti. Iako je Habsburška monarhija, iako je Musilova Kakanija već desetljećima bila mrtva, domovina moga djeda Franje Rejca se do kraja njegovoga radnog vijeka, a zatim i do kraja života, prostirala na cjelokupnom austrougarskom teritoriju. Nekome će i to biti lijepa metafora, ali njegova domovina bila je, prije svega drugog, domovina njegove ljudske odgovornosti.

U našoj kući čuvali su se svi redovi vožnje, od prvoga, za godinu 1923., do onoga iz 1972, godine djedove smrti. I nakon što je početkom šezdesetih otišao u penziju, on je i dalje strepio nad željezničkim nesrećama i nad redovima vožnje, iako ih on više nije izračunavao, crtao, projektirao…

Naravno, on je znao imena svih željezničkih čvorišta, od Gdanjska sve do Doboja i Vinkovaca. Zapravo, znao je imena svih željezničkih stanica, od sjevernih do južnih mora. U njegovom svijetu, manje su važni bili veliki i raskošni kolodvori, recimo onaj peštanski, koji je bio ponos monarhije u vrijeme njezina zalaska, ili kolodvor u Varšavi, ružno i nedovršeno djelo socijalističke izgradnje, jer je prava, velika nesreća prijetila oko malih, provincijskih i bezimenih željezničkih stanica. Skretničaru je umrla žena ili se šef stanice napio na sinovljevoj svadbi, mislio je da vlak iz Kijeva kasni, i eto užasne nesreće, negdje duboko u Ukrajini, u kojoj ginu stotine ljudi i koja se osjeti od Rige i Kovna na sjeveru, sve do Zelenike, malene stanice na kraju uskotračne željeznice na krajnjem jugu, u Crnoj Gori, gdje su, na obali toplih mora završavale francjozefovske željeznice. Njihovo finale bilo je kao iz nekog sna: sve do 1968., kada je definitivno ukinut taj dio pruge od Dubrovnika do Zelenike, vlak je prije svoga ulaska u posljednju stanicu prelazio preko rive, išao obalom, tik uz plažu na kojoj su se sunčali i kupali turisti, dok su ispred zahuktale parne lokomotive iskakala djeca s pojasevima na napuhavanje i u posljednji trenutak se spašavala skokovima u more. Od 1904. ili 1907, kada je ova pruga otvorena, sve do 1968. u Zeleniki nitko nije stradao pod vlakom. Po narodu koji je ležao na plaži i sunčao se sipio je ugljeni garež iz peći lokomotive. Danas to ne bi bilo zdravo ni ekološki.

Od Rige i Kovna do Zelenike prostirala se domovina mog djeda Franje Rejca. Iako više nije postojala država Austro Ugarska, nisu postojale državne, administrativne i kulturne ustanove koje bi nosile njezino ime, iako je sva Evropa na raspad Kakanije gledala s prezirom i s visine, postojalo je ono najvažnije, ono što je u emocionalnom i kulturnom smislu najprije određivalo kulturni identitet mog djeda: postojala je mreža međusobno logično povezanih željezničkih pruga Habsburške monarhije. I njegov osjećaj odgovornosti i jake emocionalne povezanosti s ljudima koji su mrežu održavali. Do danas ne znam za precizniju definiciju pojmova kao što su domovina i patriotizam od definicije koju je živio moj djed, konstruktor reda vožnje pri Direkciji željeznica u Sarajevu. Nekako zamišljam da su i drugi konstruktori redova vožnje bili slični njemu.

Moj djed Franjo Rejc je, osim materinjeg slovenskog i srpskohrvatskog, znao sljedeće jezike: njemački – koji je govorio bez stranog naglaska, talijanski – naučio ga je u talijanskome zarobljeništvu u vrijeme Prvoga svjetskog rata i to je znanje održavao cijeloga života, francuski – jer je šteta ne naučiti francuski ako se zna talijanski, madžarski – učio ga je i dobro naučio na izdisaju monarhije u kojoj su svi bolje obrazovani južni Slaveni znali i madžarski, rumunjski – nemam pojma zašto je učio taj jezik, a kao sedamdesetogodišnjak zaključio je kako je engleski jezik budućnosti, pa je uzeo gramatiku, pravopis i rječnik i krenuo učiti engleski. To je bilo u vrijeme kada sam se ja već rodio. Hodao je po kući i odbijao komunicirati na bilo kojem drugom jeziku osim engleskoga. Svima je to bilo smiješno. Neka je smiješno, govorio im je, ali jezik se uči samo tako. (Kada o ovome pričam, ne mogu prežaliti što od njega nisam naslijedio jezični dar, ali još više hrabrost da progovorim na jeziku koji slabo znam…)

I sve je to bilo nekako prirodno i normalno. U svijetu u kojem se moj djed rodio nije bilo čudno znati sve te jezike. Ljudi s granice obično znaju više jezika. A on je, u svakom pogledu, bio čovjek s granice. Rodio se 1896, dok mu je otac, po nacionalnosti Slovenac, radio kao neka vrsta gastarbeitera u Bosni. Bilo je to vrijeme velikih radova i on je došao iz Tolmina, iz tada užasno siromašne Primorske, pokrajine koja je na samoj granici današnjih Slovenije i Italije. Obavljao je kovačke radnje pri izgradnji sarajevske katedrale. I danas, na katedrali su kvake i brave koje je iskovao i postavio moj pradjed Slovenac. Osim što je bio dobar kovač, on je narodio šestero djece i cijeloga je svog vrlo dugog života bio notorni alkoholičar, težak čovjek i obiteljski zlostavljač.

Bježeći od takvoga oca, moj djed Franjo vezao se za svoje brojne rođake, koji su nastavili živjeti u Tolminu. Školovao se u slavnoj travničkoj jezuitskoj gimnaziji, a raspuste je provodio kod njih, u Sloveniji. Iako je u zavičajnom smislu bio Bosanac, iako je njegova stvarna domovina bila Austro Ugarska, moj djed Franjo u nacionalnom je smislu bio Slovenac. I bio je nesretan kada je, nakon raspada Habsburške monarhije, državna granica između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca presjekla zavičaj njegovih rođaka i podijelila ga na dva dijela, s tim da je veći dio pripao Italiji.

I naravno, kako je u to vrijeme europski običaj bio da se život daje za jezik, zavičaj i kulturu, djedovi rođaci su krenuli da osnivaju tajne organizacije. U početku su tražili svoje pravo da budu ono što jesu, dakle Slovenci, a kako to baš i nije išlo i kako Talijani nisu bili voljni da im omoguće otvaranje škola na slovenskom jeziku, zahtjevi za kulturnu i prosvjetnu autonomiju prerasli su u političke i iredentističke borbene planove. Tako su moji slovenski preci, bliski rođaci mog djeda, krenuli u borbu za nešto za što će se kroz cijelo dvadeseto stoljeće, na različite načine i s različitim emocionalnim i egzistencijalnim ulogom, boriti mali potlačeni europski narodi, ljudi kroz čije su zavičaje i domovine prosječene i prokopane granice novih država. Metode su, naravno, bile svugdje iste: atentati, terorizam, sabotaže, podmetnute eksplozije…

Najveća slovenska revolucionarna organizacija, koju su stvarali djedovi rođaci i zemljaci, zvala se TIGR (ili Trst, Istra, Gorica, Rijeka). Kao i svi pravi revolucionari, odabrali su vrlo sentimentalan naziv. Naime, skraćenica je tvorila slovensku riječ tigar. Ne spominjem to da bih sad bio naročito ponosan na svog djeda i njegove rođake, ali oni su bili prva tajna antifašistička organizacija u Europi, jer su osnovani neposredno po Mussolinijevom dolasku na vlast u Italiji, a program im je bio dosljedan u svome antifašizmu i iredentizmu. Štampali su letke, izdavali proglase, pucali su i bacali bombe sve do početka tridesetih godina, kada su bili razbijeni, povukli se u šume ili u ilegalu, ili su emigrirali u Jugoslaviju, pod pritiskom Mussolinijevog državnog terorizma. Tada, kao i danas, državni je terorizam bio moćniji i uspješniji od revolucionarnog, individualnog ili zavjereničkog terorizma. Nekoliko članova TIGR-a, među njima i jedan djedov vrlo bliski rođak, u Italiji su osuđeni na smrt i pogubljeni.

Moj djed Franjo Rejc nije imao ništa protiv Talijana. Čak bi se moglo reći i da je volio i njih i njihov jezik. O godinama koje je kao austrougarski vojnik proveo u talijanskom zarobljeništvu (od 1915. do 1919.) do kraja života je smatrao najljepšim godinama svoje mladosti. Među logorskim je čuvarima stekao prijatelje, s kojima se dopisivao sve do kraja, sve dok se jedan za drugim nisu preselili na onaj svijet. Pretpostavljam da s njima nije razgovarao ni o svojim rođacima, ni o ideji da se Istra zajedno s Trstom, Primorska i Kras odcijepe od Kraljevine Italije i pripoje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se 1929. nazvala Kraljevinom Jugoslavijom. Njegovi talijanski prijatelji su, vjerujem, također bili antifašisti, jer zašto bi se talijanski fašisti dopisivali s jednim Slovencem iz Bosne, ali oni, ipak, ne bi podržali odcjepljenje dijelova Italije. Pogotovu stoga što su i neki od njih bili Talijani iz Primorske i iz Trsta. Kako je djed mirio odanost svojim talijanskim prijateljima s odanošću svojim slovenskim rođacima? Kako je mirio svoje uvjerenje da dijelovi Italije koji su većinski naseljeni Slovencima trebaju biti dijelom Jugoslavije, s uvjerenjem da su Talijani plemenitiji, kulturniji i obrazovaniji ljudi od nas, njihovih južnoslavenskih susjeda (djed je, naime, posve mirno i to tvrdio)? Kako je mirio terorizam kao metodu borbe za slovensku slobodu sa slobodom i pravom na život svojih talijanskih drugova? Ništa o tome ne znam, imao sam samo šest godina kada je djed umro, i nisam ga stigao pitati.

U Kraljevini Jugoslaviji vlast je prema članovima TIGR-a imala vrlo proračunat odnos. U vrijeme kada su odnosi s Mussolinijevom Italijom bili loši, te ljude se puštalo na miru ili ih se pomalo i poticalo na teror. Ali kada je krajem tridesetih premijerom u Beogradu postao Milan Stojadinović, koji je u Mussoliniju nalazio svog političkog uzora, tigrovci su se našli pod udarom zakona. Još gore je bilo s početkom Drugoga svjetskog rata. Kvislinške vlasti Nezavisne Države Hrvatske, kao i njemačke okupacijske snage u Sloveniji, te ljude su progonili i ubijali, a ni Titovi partizani nisu u njih imali previše povjerenja. Jednoga djedovog rođaka strijeljali su baš partizani, jer je bio važna ličnost u TIGR-u. U borbi za proleterski internacionalizam i prava svakog čovjeka, komunisti su se rado koristili terorističkim metodima, ali su mrzili, više od svega drugog, da se netko drugi bori za iste stvari kao i oni.

Za vrijeme rata, moj djed se, osim što je konstruirao redove vožnje i strepio nad mogućnosti željezničkih nesreća, bavio sakrivanjem članova TIGR-a, koji bi, bježeći od progona, stizali sve do Sarajeva. Kod njega se našao i važan dio TIGR-ove tajne dokumentacije. U strahu od pretresa, dokumentaciju je zakopao u nekom vrtu. Taj vrt je zatim betoniran, tako da se ne zna jesu li ti papiri uništeni ili su i danas negdje pod zemljom, zamotani u gumirano platno, pa spremljeni u metalne kutije. Čekaju da ih neki budući arheolozi slučajno otkriju i otkopaju. I tako je završena priča o našem porodičnom terorizmu. Nakon pada komunizma i osamostaljenja države, u Sloveniji je objavljeno nekoliko knjiga o TIGR-u. Jednu je objavila i udovica djedova najdražeg rođaka, kojeg smo svi svali striko Berti.

Dok je priča o ujedinjenoj Europi još uvijek imala neke romantične privlačnosti za nas koji smo upravo izlazili iz svojih krvavih ratova, započetih 1991. i dovršenih tek 1999, kada je završilo NATO bombardiranje Srbije, često mi je tim povodom na um padao moj djed Franjo Rejc. Premda je mrtav, evo, već punih četrdeset godina, takva je, ujedinjena, Europa trebala biti njegova stvarna domovina. Meni ona neće promijeniti život, niti će mi biti domovinom, jer sam ja, za razliku od svoga djeda, Balkanac, u sebe zatvoren čovjek, koji ne voli putovati i na sve gleda izdaljine, sa strane, preko knjiga, filmova i novina. On je, pak, znao mnoge njezine jezike, a naučio bi i sve druge da je imao vremena. Bio je pravi Europljanin, jer je istovremeno Europu stvarao i razarao. Prvo je radio brinući se za sklad njezinih željezničkih pruga, drugo, pak, tako što je pomagao svojim rođacima u njihovim revolucionarnim težnjama. I tako je u jednom posve europskom ritmu izgradnje i razgradnje protekao njegov život. Od svega toga, ja imam samo njegova sjećanja. Imam ono što mi je ispričao, što su mi drugi prenijeli u pričama o njemu ili što sam saznao iz pisama koja je dobivao od prijatelja i koja su ostala sačuvana u dnu nekoga sarajevskog ormara. Njegova Europa bila je “rodbinska Europa”, iz memoara Czeslawa Milosza, a moja je Europa samo sjećanje na tu njegovu Europu, i vjerojatno mi ne može ni biti ništa drugo.

Moj djed Franjo Rejc bio je dovršeniji Europljanin od mene. Iako sam od njega sedamdesetak godina mlađi, iako sam rođen u televizijsko doba brzoprenosivih informacija, a do kraja sam se formirao u vrijeme kompjutorskog, virtualnog i posve globaliziranog svijeta, ja sam, u simboličkom smislu, od svoga djeda već stoljećima stariji, nespremniji na prilagođavanje, distanciraniji od ideala zajedničke zemlje koja bi se prostirala od sjevernih do južnih mora. Ali ja prepoznajem i njegove željeznice i njegove simpatije prema terorizmu naših slovenskih rođaka. Imam sjećanje na Europu i ništa osim sjećanja.

Djed me je podsjećao na ujedinjenu Europu, tojest na Europsku Uniju, dok god je taj pojam u meni budio one ranoromantičarske i idealističke primisli, karakteristične za ljude iz istočne Europe i iz bivše Jugoslavije, dok su još bili uvjereni kako će ujedinjena Europa biti zajednica kultura i da će u ujedinjenoj Europi prava pojedinaca, njihova temeljna i izvedena ljudska prava, biti temeljni razlog njezinog postojanja. Nikada i nikome Europa nije bila tako lijepa i uzvišena, kao toj istočnoeuropskoj sirotinji i jugoslavenskim narodima i narodnostima, izranjavljenima od bratoubilačkih, građanskih i nacionalističkih ratova, koji su iskreno vjerovali da će im Europa povratiti njihovo ljudsko dostojanstvo, da će ih izliječiti od nacionalizma i da će ih nekom čudnom čarolijom učiniti boljim i sretnijim ljudima. Energija njihovog razočaranja bit će jednaka energiji njihove nade. Pozitivna energija istočne Europe nije iskorištena, a posljedice energije razočaranja tek će se u budućnosti osjetiti.

S vremenom sam, kao i drugi, shvatio kako je Europska Unija prije svega drugog ekonomska, financijska, korporacijska zajednica, neka vrsta Deutsche Telekoma, British Petroleuma ili – još tačnije – globalne banke s kreditnim linijama, zateznim kamatama i marketinški obrađenim paketima financijskih usluga za države i za građane, a da je Europska Unija zajednica kultura samo u onoj i onolikoj mjeri koliko to doprinosi boljem bankovnom poslovanju, prosperitetu telekomunikacijskih tvrtki, opstanku europskih naftnih kompanija na surovome svjetskom tržištu. Kao što se svaka velika banka javno hvali svojim humanitarnim fondovima i izdvajanjima za kulturu i ekologiju, tako se i Europska Unija može pohvaliti svojom zajednicom kultura. Ali ono najgore i najmučnije jest to da temeljna ljudska prava građana Europska Unije ovise od toga jesu li oni rođeni u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj ili, recimo, u Grčkoj, Madžarskoj ili Italiji. Dakle, taj prostor bez carina i graničnih prelaza, sa zajedničkom valutom i zajedničkim proklamiranim idealima, sa stanovišta ljudskih prava onakav je kakav bi bio i da carine i granični prelazi i dalje postoje.

Ne, uopće se ne žalim što je tako, nisam čak ni razočaran, nego samo konstatiram da sam mislio da je drukčije. U tome nimalo nisam Jugoslaven, niti čovjek iz istočne Europe: ne razočaravam se lako, ali me je osobna pogreška u viziji ujedinjene Europe navela da razmislim o njoj i o tome iz čega je ona nastala. Kako mi se uopće moglo dogoditi da u svome djedu vidim idealnog Europljanina? Zar to što je znao tolike europske jezike? Pa, u današnje vrijeme na svojim kompjutorima imamo Google Translator, koji sve jezike svijeta jednako površno poznaje. Ili te austrougarske željeznice i strah konstruktora reda vožnje pred željezničkim nesrećama; pa zar bi globalizirane tračnice nekoga danas mogle učiniti Europljaninom, kada su avioni već odavno premrežili nebo, tako da se ni zatočenici američkih tajnih zatvora, tih koncentracijskih logora današnjice, ne prevoze stočnim vlakovima kao nekad, nego ih s mjesta na mjesto prebacuju u ogromnim teretnim herculesima? Za Europu banaka ja sam, ipak, neusporedivo spremniji od svoga djeda. On je živio i premirao od straha za Europu kao zajednicu kultura, za Europu ljudskih prava.

Moja greška se sastojala u tome što sam ujedinjenu Europu zamišljao kao usavršenu i moderniziranu Austro Ugarsku, zemlju čiji je vladar, dobri naš stari car i kralj, načelno smatrao da bi trebao znati sve jezike svoje monarhije. A njegov sinovac Franjo Ferdinand, kojega ubismo u Sarajevu, na Vidovdan, 28. lipnja 1914, govorio je da će, prije nego što stupi na prijestolje, tečno govoriti i naš, srpskohrvatski jezik. Kakanija je, koliko god smo joj se rugali, bila zajednica kultura. Pa je i propala zato što kao zajednica kultura više nije mogla funkcionirati. Da je bila ustrojena kao kapitalistička korporacija, valjda bi postojala sve do danas, jer njezinim malim narodima ne bi bilo na kraj pameti da se mogu boriti i izboriti za svoja mala kulturna, jezična, identitetska prava. Godinama je, generacijama je, kroz devetnaesto stoljeće stvarana iluzija o Austro Ugarskoj kao zajednici kultura. Kada su baš svi u nju povjerovali, krenuli su da je razore. I tako su onda pucnjevi Gavrila Principa označili početak Prvoga svjetskog rata. Pa je poslije neki moj slovenski rođak pucao po tršćanskim financima i karabinjerima, jer ga je držalo uvjerenje, koje je stekao prije nego što se raspala velika višenacionalna monarhija, da ima pravo na svoj jezik, zavičaj i kulturu. Na kraju krajeva, da ima pravo na svoju državu.

___
Napisano po narudžbi bečkog Burgtheatra, za projekt Kakanija – nova domovina